Izgleda da mi popušta pažnja...
Nema više tih očajno tužnih uzdaha, već sa simpatijama gledam na novu sezonu (doduše pitajte me ovo ponovo u februaru). Okrećem se nežnoj strani zime. Delikatnoj. Blistavoj!
Kao inje.
Kao pahuljice koje nestaju u treptaju oka.
Krhki krstali.
Postoji nešto duboko čarobno u toj prolaznosti.
Gledam i ne trepćem. Jer svaka magija ima svoj kraj...
Ili ne?